Ovo je duboko emotivna, autentična i snažna priča o ljudskosti, dugu ljubavi i apsurdu rata. Istorijski okvir je 5. avgust 1995. godine – trenutak kada je započela operacija „Oluja“, pokrenuvši stotine hiljada ljudi u najmasovniji zbeg sa prostora Srpske Krajine, Like, Banije, Korduna i zapadne Bosne prema Srbiji.

Dok je nepregledna kolona traktora, kamiona i izbezumljenih naroda tekla u jednom smeru, vas dvojica ste krenuli u suprotnom.

Prolog: Geografija krvi i pamćenja

U Vojvodini, gde su ravnica i široko nebo uvek pružali privid mira, rat devedesetih se nije čuo kroz detonacije, već kroz tišinu iščekivanja i šum telefonskih linija koje su prekidane. Ali porodica nije bila omeđena granicama – bila je rasuta po Kršu, Lici, Posavini i Krajini.

Za dečaka odraslog u ravnici, svet je izgrađen od figura onih koji su živeli daleko, a bili prisutni u svakom ključnom trenutku njegovog odrastanja. Pre svega, kroz lik jedne žene. Tetke.

Srpkinje iz Bosne – Bosanke, kako su je u ravnici od milošte ili prosto geografski zvali – koja ga je prvi put u životu odvela na more, u Vodice, da oseti so na koži i vidi beskrajnu plavu vodu. Tetke koja mu je kasnijih godina, dok je služio vojni rok u JNA, najpre u Tuzli, a potom u Donjem Vakufu, svakog prvog u mesecu, tačno u minut, slala novčanu pomoć. Ta navika nije bila samo materijalna podrška; bila je to njena poruka: Nisi sam, mislim na tebe, ovde sam.

Sada, u leto 1995. godine, tenzije su dostigle vrhunac. Sukob koji je trajao od 1991. bližio se svom dramatičnom raspletu, a sudbina ljudi u Krajini i zapadnoj Bosni visila je o koncu.

Avgustovski pakao i odluka

Dan 4. i 5. avgust 1995. godine izbrisali su sve dotadašnje karte. Sa prostora SAO Krajine, Like i okolnih krajeva krenulo je egzodusno pomeranje stanovništva. Preko 200.000 ljudi – staraca, žena, dece, ranjenika i vojnika koji više nisu imali šta da brane – krenulo je u majčicu Srbiju. Najveći deo te reke očajnika slivao se upravo ka Vojvodini, gde je gotovo svaka izbeglička porodica imala nekog svog: rođake, ujake, striceve, sestre ili sinove.

Niko nije išao prema zapadu. Put je vodio samo u jednom smeru – na istok, ka spasu.

U ravnici, vesti su stizale u fragmetima, stvarajući paniku. Ali u jednoj kući nije bilo panike, samo teške, prećutne rešenosti. Dečak koji je izrastao u čoveka, muža žene koja se samo mesec dana ranije porodila, i oca četvoro maloletne dece, znao je gde se tetka nalazi. Znao je da je u grotlu iz koga svi beže.

Ostati i čekati vesti značilo bi izdati sve one prve dane u mesecu, sve talase u Vodicama i svu ljubav koja ga je izgrađivala. Ali otići u grotlo rata, u trenutku kada se raspada čitav jedan front, značilo je reskirati vlastiti život i ostaviti tek rođeno dete i troje malih pred neizvesnošću.

Nije mogao sam. I tu na scenu stupa Dejan Andrić.

Dejan nije bio rod, nije bio iz Krajine, niti je imao ikakve veze sa Bosnom. Bio je geđovan, Šumadinac, Srbijanac – čovek iz sasvim druge priče, kome ta žena nije bila ništa, niti ju je ikada u životu video. Ali Dejan je bio prijatelj, kum i drug. Za njega, reč prijateljstvo nije bila prazna fraza. Kada ga je junak ove priče pogledao i rekao šta mora da uradi, Dejan je samo potvrdio glavom i krenuo sa njim.

Put u suprotnom smeru

Rano ujutru, 5. avgusta 1995. godine, dok je sunce pržilo vojvođanska polja, njih dvojica su selo u auto i krenuli put Bosne, Like i Krajine, u pravcu Banjaluke.

Slike sa puta bile su apokaliptične. Kako su se približavali granici i putevima koji su vodili iz pravca Republike Srpske Krajine, naišli su na zid od ljudi i čelika. Hiljade traktora sa prikolicama prekrivenim ceradama, prenatrpani automobili, kamioni, pešaci sa najosnovnijim stvarima u kesama. Lica pokrivena prašinom, suzama i beznađem.

Trinaest miliona priča o gubitku slivalo se u jednu veliku kolonu koja se kretala ka Srbiji. Bilo je to reka ljudi koja nosi sve pred sobom.

A usred te reke, jedini automobil koji se kretao u suprotnom smeru bio je njihov.

Ljudi iz kolone su ih gledali sa mešavinom šoka, neverice i sažaljenja. Ljudi su im mahali, vikali da se okrenu, pitali da li su normalni i dokle misle da idu kada tamo „sve gori“. Vojnici i policijske patrole na kontrolnim punktovima zaustavljali su ih s nevericom, pitaljući kuda su se zaputili dok se sve ruši.

„Idem po tetku,“ glasio je jednostavan odgovor.

Za Dejana Andrića to je bio ispit drugarstva kakav se retko sreće – Šumadinac u srcu bosanskog i krajiškog pakla, vođen jedino odanošću prema svom kumu. Za glavnog junaka, to je bila otplata duga ljubavi.

Sve se mešalo: miris baruta u daljini, vesti sa radio-stanica koje su izveštavale o padu gradova, gužve na mostovima, kolone koje su stajale satima i potreba da se stigne pre nego što bude prekasno. Putevi do Banjaluke i dalje prema ugroženim područjima bili su zagušeni, opasni i nestabilni, a svaki kilometar dublje u teritoriju značio je ulazak u potpunu neizvesnost.

Epilog: Priča bez kraja

Uspeli su da prođu kroz obruče panike, kroz zastoje i opasnosti koje su vrevale na putu gde su se spajale izbegličke kolone i vojne jedinice u povlačenju. Priča o tom putovanju nije samo priča o kilometrima, već o trenutku u kom su dvojica ljudi iz ravnice odbila da budu samo posmatrači istorije.

Ova priča nema svoj klasičan, zatvoren kraj. Priče iz avgusta 1995. godine ne završavaju se jednostavnim povratkom kući, jer posledice tog dana i dalje žive u sećanjima, u ožiljcima generacija i u sudbinama ljudi rasutih širom sveta.

Ali u istoriji tog strašnog avgusta ostaje zabeležen jedan prkosan podvig: dok je dvesta hiljada ljudi bežalo od rata ka spasu u Srbiji, samo su dvojica ljudi – jedan sestrić koji pamtio dobrotu i jedan Šumadinac koji je znao šta znači biti drug – vozila u suprotnom pravcu, pravo u vatru, da spasu onu koja je nekada spasavala njih.